Zvuk


Note tvoga glasa, tvoja pesma.
Iz daljine dopire zvuk.
Kao da cujem te...
Tu si...
Svud oko mene.
 
Glasno me ubijaš!
Preglasno me vezuješ za sebe
Više ne mogu da ti se oduprem.
Tvoji prsti na dirkama
moje sudbine.
 
Žašto postaješ krojač moj?
Žašto podmuklo se prikradaš?
Stope čizama tvojih
kradu mi tragove.
 
Besne povike ostavljaju,
plimu osecanja donose,
savršene linije tvoje siluete
ivice tvoga cudesnoga bića. 


Marioneta


Saznati ne mogu šta u tebi postoji,
da svii pokušaji moji
tragičan kraj imaju
nikako da zablistaju.
U tebi neka nedokučiva sila
mami trenutke moga ludila.
Zanesena sjajem tvojim boja
postajem marioneta kroja
koji vešto kriješ
sve dok cilj ne postigneš.... 


Hiljadu dana


Hiljadu dana, jedna rana
nikako ne zarasta,
ne prestaje da peče.
 
Kazaljke iste krugove vrte danima,
a ja uporno okrećem glavu
da ne vidim minute i godine,
što mi se rugaju.
I tad shvatim da,
boje gube sjaj, svetlost razum
u meni vreme ne zna koji je datum.
Tonem u svoj začarani krug,
večiti ringispil tuge i beznađa,
u moru slane kiše.
A ti, istino i zabludo,
a ti, ljubavi i mržnjo moja,
znam,
na nekom uglu
čekaš neku drugu.
 
Hiljadu dana, jedna rana
ne jenjava,
ne prestaje da boli. 


Uzalud

 

Na vrhu usana omače se jecaj,

koji sluti na kraj,

i srce zna da više ništa

spasiti se ne može.

Uzalud sve, svi napori

da godine se ne bace,

uzalud, jer već odavno

stojimo u mestu.

I tad shvati duša koliko je

kasno zašivati

ono što je davno pocepano,

što nikad više neće biti celina.