Maska
Marioneta
Hiljadu dana
Uzalud
Na vrhu usana omače se jecaj,
koji sluti na kraj,
i srce zna da više ništa
spasiti se ne može.
Uzalud sve, svi napori
da godine se ne bace,
uzalud, jer već odavno
stojimo u mestu.
I tad shvati duša koliko je
kasno zašivati
ono što je davno pocepano,
što nikad više neće biti celina.
Gde si?
Gde si noćas u ogledalu mom,
ne mogu da te pronađem,
jer tuga se svila,
kao malena kap otrova
u mojim očima.
Ne vidim te od otiska bola,
što se mojim žilama širi,
kao brod u venama traži luku.
Nevolja je moja u tebi,
što za tobom neprestano gorim
i plamen nikako da smirim.
Suzama te gasim,
ali one kao kiseonik su
za vetru tekuću
u telu mom usplamtelom.
Gde si večeras u ponoćnim satima?
Kako da te nađem u gradovima tužnim
koji me na tebe sećaju?
Gde si večeras jer trebam te,
kao treptaj očiju jutarnji,
kao krila anđelu,
kao vrisak u snu!
Nikud
Novembar
Sećanja
Slike lete,lepo potire ružno
i opet vraćam se tebi nužno,
kao san u svoje veče
kao reka što moru teče.
Jedna noć u meni oslobadja
ukus poljupca koji se ponovo radja.
Jedna zvezda u meni budi
put koji ka tebi vodi.
Sećanja kao osećaj sreće
dovode te u moju sadašnjost.
Duša više nikog neće,
jer i dalje živi za prošlost.
Svaki naš dan tera me da maštam
i sama sebi opraštam,
što suze po jastuku skupljam
što mrvice tuge iza sebe ostavljam!
Istina
O,tako bih volela da lažem
da verujem u svoje reči,
al ne može ništa da me spreči
da opet istinu kažem!
Želim da ponovo poletim,
život da udahnem novim čulima,
a onda se pojaviš ti,sa svojim očima,
pa sama sebi krila slomim!
O,zašto priznati ne mogu,
da ne volim taj tvoj osmeh.
Lik tvoj u meni živi kao greh.
Svakog dana molim se Bogu!
Moja tuga nema granica.
Tražim sreću kao sunce medju oblacima,
a ona krije se medju tvojim licima.
Jedina nada zvezda padalica.
O,tako bih volela da lažem
da poverujem drugim mislima
ali i dalje ostajes pri istima.
Istinu moraću da kažem!